Veliki intervju s Andreom Bekić: Zbog ozljeda završavam s karijerom i najljepšim dijelom života

Europska kadetska prvakinja iz 2007. godine, hrvatska judašica, Andrea Bekić (do 52 kg i 57 kg), zbog učestalih ozljeda odlučila je završiti svoju natjecateljsku karijeru. Bekić je europskog krunom pokazala veliki talent, a od brojnih uspjeha izdvajamo još i srebro s Univerzijade 2015., Grand Prix bronce iz 2012. i 2013., europsko kadetsko srebro iz 2006., a u periodu od 2007. do 2016. je uvijek bila u finalu Prvenstva Hrvatske za seniorke, dok samo 2009. nije uzela zlato.

Zbog svega toga smo porazgovarali s njom i donosimo razgovor u cijelosti.

Za početak, ispričaj nam svoj ulazak u judo svijet? Kada, kako, gdje si počela sa judom?

Judom sam se počela baviti u trećem razredu osnovne škole. Brat je prvi krenuo na judo, a ja sam, zajedno s tatom, išla gledati svaki trening.  Sjedila bih sa strane na strunjači dok tijekom jednog treninga trener nije došao do mene i rekao „Probaj i ti“.

Vjerujem da je vidio moje oduševljenje onim što promatram i pročitao da zaista jedva čekam da i mene pozove k njima. Radili su kolutove i padove. I tako, jedan kolut, drugi kolut, malo po malo i krenula sam i sama s treninzima. Brat je vrlo brzo odustao i nastavio s nogometom. Ja sam od tog trenutka, samog početka pa sve do danas, ostala vjerna judu.

Što te privuklo kod juda?

U početku je to bila atmosfera na treningu i zajedništvo djece koja su tamo bila. Veselje s kojim su radili sve te stvari. Bilo je jako puno djece i svi su bili ushićeni i oduševljeni judom. Bio je to jedini judo klub u gradu (o.a. Požega) i prvi susret svima nama s tim sportom. Nešto skroz novo, nešto što nije lopta. Meni se jako svidjelo. Jako brzo, s početkom mojih prvih natjecanja, krenule su se nizati medalje i pokazala sam se jako talentiranom i sposobnom za judo. Zavoljela sam treninge i sviđalo mi se što mi ide. Kad se rodila ljubav teško me je bilo odvojiti od strunjače. Biti na treningu za mene je bila neopisiva sreća. Prijateljstva koja sam tamo stekla, većinu čuvam još i danas. Turniri su bili skoro svaki vikend, putovali smo jako često i to mi se sviđalo. Druženja i doživljaji sa svih natjecanja. Bili smo kao mala obitelj.

Vjeruješ li da je judo najbolji sport za mlade?

Svakako! Znam da će neki ljudi reći «Tvoj je sport, pa logično da ćeš reći da je najbolji», međutim nije samo to razlog. Cijeli niz je razloga. Smatram judo kvalitetnim odabirom jer omogućava cjelokupni psihofizički razvoj djeteta. U prvim početnim fazama kvalitetan razvoj motorike, koordinacije, brzine, preciznosti, ravnoteže i fleksibilnosti. Nakon nekog vremena i snage te eksplozivnosti. Zaista obuhvaća sve segmente.

Dijete se uči osnovama kretnje i snalaženja u prostoru, interakciji s drugom djecom. Uči se biti dio ekipe i prihvatiti poraz. Nauči da je i to dio igre i da usprkos svom trudu i ulaganju nekad ne ide sve po planu i uspješno kako smo zamišljali. No, tada digneš glavu visoko i nastaviš dalje. Još odlučniji, još predaniji, još ustrajniji.

Iz dosadašnjeg iskustva rada s djecom vidim da im judo ulijeva hrabrost i jača vjeru u njih same. Djeca u klub dođu preplašena, zatvorena u sebe, a nakon nekog vremena odlaze s treninga s puno više samopouzdanja, puno otvorenija, komunikativnija. Judo je zaista sport za sve. I male i velike, za dječake i za djevojčice. S obzirom na uzraste i kategorije, svatko može pronaći mjesto za sebe. Osobno ga preporučujem svim roditeljima i smatram da je za dijete, uz gimnastiku najbolji odabir, te je kvalitetna podloga za bilo koji sport na koji se dijete kasnije odluči ići. Ako se odluči promijeniti uopće! 

Možeš proći sjećanjima kroz svoju judo karijeru od najmlađih dana? Sjećaš li se svog prvog natjecanja?

Sjećam se (smijeh). Izgubila sam sve borbe i kako kažu „Letjela k'o avion“. I dan danas imam u glavi sliku tog leta. No, moram priznati da je tih natjecanja bilo zaista jako malo. Svega nekoliko, pet-šest. Vrlo brzo sam osvojila prvu medalju i bila je zlatna. Sjećam se jer sam u finalu pobijedila curu od koje sam na jednom natjecanju prije izgubila. Ta pobjeda mi je baš bila posebna. Nakon te medalje ostale su se samo krenule nizati jedna za drugom. Sa svakom je rasla i moja ljubav prema judu i posvećenost tom sportu. Sjećam se, kao mala sam govorila „Kad nakupim 200 medalja prestat ću trenirati judo“. Kad sam došla do te brojke, samo sam prestala brojati medalje, a treninzi su se pojačavali. Bila sam luda za judom. Trčala bih iz škole samo da stignem na trening. Propustiti i jedan trening, nije mi bilo ni na kraj pameti.

S obzirom da su rezultati krenuli dosta brzo, s njim je i profesionalna karijera krenula vrlo rano. Od svoje 12.-te godine moja ljeta su se sastojala od dva treninga dnevno i cijeli moj život nadalje se vrtio samo oko juda. Maksimalna posvećenost od najmlađih dana. Pamtim dane i pamtim uspjehe. Netko će reći da je moje djetinjstvo bilo neispunjeno. Mama zna reći da nisam imala djetinjstvo kao sva ostala djeca, jer kad su se svi igrali, ja sam trenirala. Dok su svi uživali na bazenima, kavama i druženjima, ja sam provodile sate i sate u dvorani. Međutim, ja ga danas smatram tako bogatim, da jednostavno ne vidim zamjenu za to doba, koja bi mi predstavljala više sreće i ispunjenja nego je to tad činio judo. Da mogu nazad, sve bih napravila potpuno jednako.

Uz puno emocija i sjećanja, kakav ti je osjećaj danas kada si odlučila da prekineš natjecateljsku judo karijeru?

Težak osjećaj. Sve je to još svježe, odluka je tek donesena. Ni sama si još ne mogu predočiti u potpunosti da je to to. Sve mi je nekako nezamislivo. Da nisam više dio judo svijeta na taj način. I srce teško prihvaća. Jako se buni zapravo, rekla bih. Osamnaest godina je jako dug period i sve sam posvetila judu. Takvi ispunjenost, kao što sam tu imala, nigdje dosad nisam. Nigdje nisam sebe više davala nego sam se davala u moj sport. Sav trud, odricanje, suze, sreća, ludost, hrabrost, upornost, sve je tu. Cijeli život od 9.-te godine podređen je judu. Prijateljica zna reći „Da 18 godina nosim kamen u džepu teško bi se oprostila od njega, a kamoli ovo“.

Opraštanje od profesionalne karijere je nešto s čim ću se još dugo, nimalo lagano, nositi. Odlučila sam tako i ne mislim se previše baviti analizama. Dugo sam razmišljala i prevagnula je takva odluka donesena čistom glavom bez dopuštanja srcu da se imalo upliće. Bez dvojbe mogu reći da je ovo najbolniji prekid u mom životu. I sam oporavak će potrajati. Da kažem da sam na to bila spremna – nisam. Ne vjerujem da bih ikad bila spremna na tako nešto. Realno gledajući da se ovaj trenutak dogodio za dvije, pet ili deset godina, jednako bi mi bilo bolno. Previše je mene u svemu tome da me ne bi jednako tako, čak i previše diralo.

Što je dovelo do te odluke?

Učestalost ozljeda posljednjih godina. Točnije, posljednje četiri godine. Zaredale su se jedna za drugom i stvorile osjećaj zasićenosti. Zasićenosti od doktora, operacija i silnih, bolnih, dugotrajnih postoperacijskih perioda. Nekad prije želja je nadvladavala svaki strah i svi moji koraci bili su bez ikakvih zastajkivanja i premišljanja o budućim potezima naprijed. Danas na strunjaču stajem jednom nogom „unutra“, a drugom „vani“. Ova noga vani nikako više ne želi u igru i stalno tjera tijelo da se povuče. Ukoliko bi ju situacija i prisilila na približavanje naprijed zaledila bi se i od nje nema, apsolutno nikakve koristi. Karikiram, ali tako nekako je. Niti jedan dio mene više ne želi prolaziti sve to što je do sad prevaljeno u ove četiri godine. Tijelo se opire svjesnom izlaganju mogućnostima ponovnog lomljenja.

Nikad o svojim oporavcima nisam pretjerano govorila nikome i taj proces sam nekako prolazila u tišini, no znaju oni koji su bili uz mene koliko su oni bolni bili. Znaju moji roditelji koji su me svaki dan gledali i znaju šta znači kad jedan dan pomakneš nogu jedva centimetar, a sutradan umjesto da ideš centimetar više, ti napraviš jedan manje. Idućih par dana ju niti ne pomakneš. Kad se noćima budiš i ne možeš spavati od bolova i kada ima dana da ne možeš ni stati na tu nogu. Bilo je bolno meni, a i ljudima koji su u mojoj blizini to gledali. Mami, tati i treneru pogotovo.

Kad sam svojima rekla da idem na Europski kup u Beograd, prve mamine riječi bile su „Joj, mene je strah. Sad si ja opet moram razbijati glavu hoćeš li ostati čitava. Hoće li tvoja koljena to izdržati...“ . Nakon što sam odlučila povući se, prvo sam se sjetila nje i pomislila „Nećeš se mama morati brinuti nikad više“.

Duge su to četiri godine i uz svu moju želju da idem dalje i srce koje voli i gura naprijed, tijelo se  krenulo opirati. Rekla bih da se umorilo. Godine u maksimalnim opterećenjima jednostavno nose svoje. Svaka karijera mora kad-tad završiti, a nekako mi se čini da mi sve govori da je sad najpametniji moment za povući se. Koljeno je dobro i želim da i ostane dobro.

Ne vidim bolji trenutak za završetak natjecateljske karijere od ovog, a da se ponovno svjesno «polomim», mislim da ni sama sebi ne bih dugo oprostila. Volim judo i da mogu cijeli život bih ga trenirala, ali to nije realno. Dođu momenti u životu kad čovjek jednostavno odmakne srce negdje sa strane, prisili ga na šutnju i razumno donese zdraviju i realniju odluku. 

Koje trenutke i uspjehe u karijeri najviše pamtiš? Je li to vrh Europe kao prvakinja među kadetima 2007. godine? Ili možda srebro s Univerzijade?

Dragi su mi svi uspjesi, svaki priča svoju priču. Svi su dokaz i plod rada, truda, odricanja i upornosti. Dokaz da ništa nije uzalud i da su se godine treniranja isplatile. Ako ću izdvajati neke, otišla bih na 2006. godinu i dotaknula se srebra s Europskog prvenstva prve godine kadeta. To prvenstvo je bilo prvi stvarni pokazatelj mog potencijala i talenta koji sam posjedovala. Nakon ulaska u finale zvala sam trenera Daneta Milobaru, koji nije bio tamo, i sjećam se da sam samo ponavljala „Treneru, u finalu sam!“. Bila sam presretna, a on skupa sa mnom.

Danas znam da njemu to i nije bilo preveliko iznenađenje ili nešto što bi ga jako začudilo jer je vjerovao u mene i vjerovao je da ja to zaista mogu. Već iduće godine opravdala vjeru svih ostalih osvojivši zlato, jer natjecateljica od koje sam prve godine izgubila, izlazila je iz uzrasta kadeta, i bio je moj red da se popnem stepenicu više.

Koliko su mi drugi bili potpora i podrška od samog početka govori upravo taj tjedan pred Europsko prvenstvo na Malti 2007. godine. Ja sam htjela odustati od juda i ne otići na prvenstvo. Sjećam se „sastanka“ u svom dvorištu. Bili su prisutni moji roditelji, trener, njegova supruga i ja, a svi su me molili da odradim još to prvenstvo, pa se onda, ako želim, slobodno ostavim karijere. «Ali samo još to odradi», rekli su. Danas sam im zahvalna za taj nagovor jer bez njih nikad ne bih stavila na glavu «krunu» europske prvakinje. Idući, jako upečatljiv turnir bio mi je Europskom kupu u Orenburgu 2011., što su bili ti neki moji seniorski početci. Iza sebe sam imala dva 7. mjesta na europskim kupovima i nikako nisam uspjevala uskočiti u uži krug top seniorki. Tad sam se već preselila u Zagreb i bila pod vodstvom trenera Hrvoja Petranovića (Pepea), koji mi je trener i sve do danas. Znao je da mi je mjesto puno više nego su to moji rezultati tad pokazivali, a ja sam redala poraze.

Točno se sjećam njegovih riječi u Orenburgu nakon pobjede za ulazak u finale. Dotrčala sam k njemu, zagrlila ga, a on je rekao „ Bravo! Opet smo nazad“. Te su riječi podigle moju sreću na još jednu razinu više. Taj dan na postolju bio je početak uspješnog niza osvajanja mnogih europskih kupova.

Naglasila bih kako pamtim i volim uspjehe, ali cijenim i grlim svaki svoj (ne)uspjeh. Čak su oni bili i jači pokretači za dalje i izazivali jači prkos i upornost u meni. Iz tog razloga volim ovaj sport. Daje ti priliku naučiti uzdići se iznad svih poteškoća s kojima se na putu susretneš. Kako sportskom tako i životnom.

Kroz judo sam bolje upoznala sebe i prelazila granice za koje nisam bila ni sama svjesna da mogu prijeći. Išla sam preko onog, što se meni činilo kao doseg vlastitih mogućnosti. Judo je izvlačio maksimume iz mene za koje nisam znala niti da postoje te mi je pokazao koliko zapravo čovjek može biti jak i koliko je sposoban izdržati.

Kojim sve trenerima i ljudima bi se htjela zahvaliti i spomenuti ih?

Zahvalna sam svima koji su na bilo koji način sudjelovali u rastu i razvoju moje karijere. Svima koji su mi bili podrška dugi niz godina. Svima koji su vjerovali u mene. Izdržavali sve to skupa sa mnom i izdržavali mene (smijeh). Bili su sa mnom u mojim najgorim izdanjima, kada sam i sama sebi bila nepodnošljiva. Hvala svima koji su se radovali mojim uspjesima! Zbog njih je sreća uvijek bivala još veća! Hvala svim mojim prijateljima iz kluba, hvala Hrvatskom judo savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru, ostalim judo trenerima, prijateljima van juda, kao i doktorima.

Voljela bih izdvojiti i neke posebne zahvala. Krenuvši od početka svoje karijere. Hvala mom prvom treneru Danetu Milobari. To su moji počeci juda i on je čovjek koji me učio prve judo korake. Za vrijeme mog boravka u Požegi zaista je puno uložio u mene i svoje kadetske uspjehe pripisujem njemu i našem zajedničkom radu. I ostalim članovima obitelji Milobara jer cijela obitelj je bila uključena u trenažne procese. Zatim veliko hvala svom drugom treneru Hrvoju Petranoviću Pepeu. Mislim da ljudi oko mene dovoljno znaju koliko mi taj čovjek znači i već sam više puta to naglasila. Sve su riječi suvišne. Čovjek kojem zaista pripisujem veći dio onoga što danas jesam. Ne poznajem trenera koji se toliko zalaže za svoje natjecatelje kao što to radi on.

Svaku sreću, svaku bol, svaku brigu, svaki strah, svaki osmijeh taj je čovjek prošao sa mnom. Ne znam postoji li itko, tko ovu moju situaciju shvaća bolje nego što on to shvaća. Ne postoji nitko tko je toliko bio prisutan u svemu tome više od njega. Nitko nije sve to toliko blisko proživio sa mnom. Sve riječi zahvale zaista su malo za sve što je on činio i još uvijek čini.  Zahvalna sam mu za cijeli život. Na kraju - hvala mojim roditeljima. Bili su mi vječna podrška. Od samih početaka. Veliko im hvala što su gurali moju karijeru na početku kad nisam bila u sklopu programa. Bilo je zaista teških trenutaka.  Hvala im što mi nisu dali da odustanem u srednjoj školi kad sam to htjela. Danas ne bi bila tu gdje jesam i bilo bi mi žao. Hvala im što su skupa sa mnom brinuli i ustrajali u svemu tome. Hvala što nikad nisu gubili vjeru i što su mi omogućili da slijedim svoje snove. Hvala i ostatku moje obitelji.

Što je ispred Andree? Koji su novi izazovi?

Ispred mene još jedna godina diplomskog studija. To prvo treba završiti. Studij projektnog menadžmenta. Vođenje projekata me jako zanima. Zanima me i društveno poduzetništvo. Posao koji je usmjeren na ljude. Gdje ljudima daješ, umjesto da konstantno od njih uzimaš. To je ono nešto što mi karakterno odgovara i takvo mjesto je ono gdje bih istinski htjela biti. Zatim su tu i  trenerske vode kojima ću lagano ploviti. Prenijeti znanje koje imam na mlađe uzraste, a veselit će me ako ikome od njih mogu pomoći, kako u rastu njihove sportske karijere, tako i u onom osobnom.

To su recimo smjernice za dalje i želje za bližu budućnost. Sad ću imati dovoljno vremena da im se više posvetim i snažnije krenem djelovati u tom smjeru. Graditi i razvijat sebe za poslovni svijet koji slijedi.

Imat ću više vremena za ostale stvari koje volim, a judo mi nikad nije davao mogućnost da se njima bavim. Posvetiti se meni dragim ljudima kojima sam do sad davala samo djeliće svog vremena, a uvijek sam htjela više.

Osamnaest godina nesebičnog davanja judu i on je definitivno nešto najljepše što mi se desilo u životu, ali isto tako vjerujem da će ono što me čeka nakon, uz naučenu predanost i ulaganje, također uroditi uspjehom te ostaviti pozitivno upečatljive tragove, baš kao što je to i judo činio. 

Hvala Andrea za sve i nastavljamo se družiti s druge strane tatamija!