Rozga: Osim Zorotovića i Brešković imamo još puno lijepih priča


Nakon brojnih ekipnih titula u svim uzrastima u samo devet godina klupskog postojanja, seniorska je muška ekipa Judo kluba Kaštela pod vodstvom svog glavnog trenera Boška Rozge došla do seniorskog ekipnog naslova prvaka države. U nastavku donosimo intervju s glavnim trenerom i osnivačem kluba Boškom Rozgom te s trenutno najistaknutijim mladim natjecateljem kluba Nikolom Zorotovićem.

Judo klub Kaštela postoji 9 godina, a već ste ostvarili seniorski ekipni naslov prvaka države. Što biste izdvojili kao glavne razloge i kako se to uklapa u opis razvoja čitavog kluba?

Judo klub Kaštela je iznjedrio generacije koje su već nakon tri godine postojanja kluba osvojili ekipno drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske za dječake, nakon toga su praktički u svim uzrastima osvajali titule ekipnih prvaka pa je nekako logičan slijed bila i seniorska titula. Možda se to nije očekivalo ovako rano, ali zbog toga smo još sretniji i ponosniji. Također ne smijemo zaboraviti ni naše cure koje su rezultatski nosile klub od samog početka i osvajale ekipne pehare na državnim prvenstvima. Tu su i uspjesi paraolimpijke Lucije Brešković i njene mlađe sestre Jelene te 5. mjesto na EYOF-u Mije Mihovilović.

Kako je sve izgledalo kad ste tek počinjali? Koji su bili motivi i prvotni ciljevi osnivanja kluba?

U klubu je od početka postojao veliki entuzijazam i jedna pozitivna atmosfera u kojoj ništa nije bilo nemoguće. Glavni cilj je bio stvaranje dobre baze, odnosno rad s mladima. Gledajući unatrag nisam siguran da bih to mogao ponoviti, uzimajući u obzir količinu energije i vremena koji su bili potrebni da bi se sve pokrenulo i dovelo na današnju razinu. Mislim da smo prvi sportski klub u Kaštelima koji je organizirano počeo raditi s predškolskim uzrastom, praktički već od djetetove treće godine kroz program sportske školice, u kojoj je glavni cilj bio višestrani utjecaj na motorički razvoj djeteta. Mnogo njih je otišlo u druge sportove, ali je velik broj i ostao u klubu pa danas čine temelj naše kvalitete.

Gdje su ležale najveće poteškoće pri osnivanju i kako ste ih prebrodili?

Neke poteškoće još uvijek nismo prebrodili kao ni mnogi drugi klubovi već ih samo ublažavamo, a to su naravno financijska sredstva o kojima ovisi puno toga. Početak je težak kao i svaki drugi, s nekoliko kvadrata tatamija na tvrdoj betonskoj podlozi u prigradskoj sredini, udaljenoj od prve škole tri kilometra u naselju u kojem javni gradski prijevoz praktički nije postojao. Ušli smo u jednu veliku neizvjesnost gdje nitko nije vjerovao da se može dogoditi nešto slično ovome - da okupimo ovoliki broj sportaša i napravimo ovakve rezultate.

Mislim da je pozitivna energija koja je zračila unutar kluba bila ta koja je potaknula većinu roditelja, da na različite načine pomognu u radu kluba. Ti isti roditelji i danas stoje klubu na raspolaganju i od velike su pomoći. Ljudi iz poslovnog okruženja koji nisu bili povezani s klubom također su bezuvjetno pomagali. Prvenstveno mislim na Borisa Gruicu i tvrtku Unirent te na Maria Uvalića, vlasnika caffe bara Aviva.

Iz današnje perspektive ta pomoć možda izgleda mala, ali kad ju se stavi u kontekst, da je došla na početku razvijanja kluba, ona je neprocjenjiva. Da te pomoći nije bilo možda bi se zaustavili na samom početku. Danas su potrebe puno veće i teško nalazimo rješenja, ali uz već navedene ruku potpore nam pružaju: Trial, Eridan, Profine, Offshoreboote, CROMATT, obrt J&R  te Grad Kaštela. Posebnu zahvalu dugujemo Centru za rehabilitaciju Mir i tadašnjem ravnatelju gospodinu Borisu Maričiću koji su nam ustupili dvoranu Centra za početak rada.

Što je ključan faktor u postizanju dobrih rezultata i razvoju mladih judaša i judašica?

Za postizanje dobrih rezultata kao i u svakom poslu potrebno je puno rada i odricanja, to je svima već dobro poznato. Ključ za motiviranje sportaša i za postizanje dobrih rezultata leži u tome da je potrebno doprijeti do svakog pojedinca, otkriti njegove vrline, slabosti, motive i strahove. Treba prilagoditi sebe i svoje postupke svakom pojedincu. To je način kojim mlade judaše možemo dovesti do toga da se u judo, sport koji je  kompleksan i jedan od fizički najzahtjevnijih sportova, jednostavno zaljube. Nakon toga je sve puno lakše, onda se zahtjevi trenažnog procesa puno lakše svladavaju. Ovaj način je mukotrpan za trenere i traži puno strpljenja i razumijevanja , ali smatram da je jedini dugoročan i ispravan.

Što se tiče samog trenažnog procesa on treba biti usmjeren na višestrani razvoj u svim dijelovima pripreme judaša. Učenje i uvježbavanje što većeg broja tehnika s istovremenim razvojem svih motoričkih sposobnosti, ne samo onih koji će možda donositi rezultat u mlađim uzrastima, ali zato ćemo u starijim uzrastima nailaziti na ograničenja u radu što na žalost često rezultira prestankom bavljenja judom.

Što biste izdvojili kao ključni dio vaše ekipe?

Apsolutno izdvajam zajedništvo kao jedan od ključnih faktora za sve uspjehe naše ekipe koje se gradilo od početka rada kluba, a na kojem se svakodnevno nastavlja raditi. Tako i danas odgajamo naše judaše, ne samo u sportskom smislu, već i u ostalim aspektima života. Judo je pojedinačni sport, ali bez pune dvorane, bez kvalitetnih sparing partnera na treningu, bez  poticanja i motiviranja ekipe nema ni uspjeha pojedinca. Ono nas nosi prema uspjesima i pomaže prebroditi teške trenutke.

Iz natjecateljskih dana imate 15 seniorskih državnih medalja. Na koji ste način upornost i ostale kvalitete kanalizirali u trenerski posao?

Bez upornosti nema uspjeha u bilo kojem poslu, a u sportu je to najizraženije. Dugo sam bio aktivni sportaš i sva iskustva koja sam proživio  u tom razdoblju danas mi pomažu da lakše razumijem svoje natjecatelje. To znači da mogu stvari gledati iz njihove perspektive - od njihovog prvog ulaska u judo dvoranu, od prvog pada na tatami, pa sve do prvih natjecanja, prvih pobjeda i poraza te konačno do funkcioniranja u svakodnevnom životu uz odricanja koja bavljenjem sportom donose.

Nastojim raditi tako da sve stvari koje su meni kao sportašu bile neprihvatljive, sada izostavljam ili ih primjenjujem na potpuno drugačiji način. Smatram kako trener mora biti autoritet, ali autoritet znanjem, pristupom, zalaganjem i poštovanjem prema svakom sportašu. Trudim se zadovoljiti ova četiri faktora u što većoj mjeri.

Nikola Zorotović

Nikola, imaš 17 godina a već si seniorski prvak države. U kategoriji do 60 kilograma si osvojio zlato i na U23 PH, a imaš i zlato (-55 kg) s juniorskog PH. Koji su daljnji ciljevi za narednu sezonu?

Jako sam sretan i zadovoljan tim uspjesima, ali moji ciljevi su puno veći i nadam se rezultatima na europskoj i svjetskoj judo sceni. Za narednu sezonu ciljevi su mi što bolji rezultati na juniorskim kupovima.

Kako uspijevaš uskladiti školske obaveze s visokim natjecateljskim tempom juda?

Pohađam srednju pomorsku školu u Splitu. Prije juda sam trenirao rukomet i tri godine sam trenirao oba sporta paralelno pa sam se morao odlučiti koji od sportova želim nastaviti. Ljubav prema judu bila je veća pa sam nastavio ovim putem. Jako volim sve sportove, a najviše pratim nogomet, iako je judo oduvijek na prvom mjestu. Kada ne treniram volim se družiti s prijateljima. S dobrom organizacijom vremena sve se može uskladiti, a i profesori su korektni i izlaze mi u susret.

Sigurno imaš uzore u svijetu juda, ali i u svijetu sporta općenito. U kojim sportašima pronalaziš inspiraciju?

U svijetu juda uzori su mi Shohei Ono i Joshiro Maruyama, a u svijetu sporta svojim radom impresionira me Cristiano Ronaldo.

Prošle si godine sudjelovao na EYOFu (do 55 kg), smatraš li kako ti je to iskustvo puno pomoglo za tvoj daljnji napredak, jer nedugo nakon njega si rezultatski "eksplodirao".

Odlazak na EYOF shvatio sam kao nagradu za moj rad i trud, a samim nastupom tamo dobio sam dodatnu motivaciju da budem još bolji.

Kao uspješan natjecatelj sigurno imaš san za koji živiš, koji je to san koji bi što se rezultata tiče želio ispuniti? 

San svakog sportaša je da jednog dana nastupi na Olimpijskim igrama i da se od tamo vrati s medaljom oko vrata, ali do toga je još dug put.