Veliki intervju Nenad Maleš: «Širina razmišljanja je najvažnija, tada se u svemu pronađe ljepota»

Idući puta kada budete na tribinama nekog judo natjecanja pogledajte oko sebe. Vidjet ćete različite poglede. Nekim gledateljima je pomalo dosadno, neke tate su malo uspavani, a neke mame malo više skaču i navijaju. Nekim malcima je prvi put pa imaju onaj fascinirani pogled dok vide prvo bacanje ili izlazak na tatami judoka.

I tada, dok «skenirate» pogledom vidjet ćete odrasle ljude koji imaju taj fascinirani pogled kao da su prvi puta tamo. Vjerojatno su tamo 40+ godina, kao što je to slučaj s Nenadom Malešom, poznatijim kao Nenom, koji je već zaštitno lice hrvatskog juda i splitskog AJK Student.

Taj žar i opčinjenost judom možete osjetiti u svakom judo razgovoru s njim, a posljednji povod je bio poklanjanje bogate arhive judo zapisnika, medijskih natpisa, članaka i priča o Neninom najdražem sportu.

- Ne sjećam se kako sam krenuo s prikupljanjem svega iz medija i publikacija o judu, ali mislim da je bio jedan natpis JUDO, ta magična riječ koja toliko privlači. Čim sam to vidio sam odmah izrezao, bez teksta i datuma, samo da ostane jer te ta slova J-U-D-O opiju i to sam morao imati u svojoj bilježnici. Tako su se četiri slova pretvorila u ovu zbirku za koju se nadam da će biti izvor novih razmišljanja i novih knjiga – objasnio nam je Maleš, a zatim naglasio:

- Volio bih naglasiti da sam veliki dio dokumentacije i arhivske građe, pogotovo one iz perioda prije 1975. godine, dobio od Drage Krželja, sina Dragutina Krželja, osnivača judo kluba Split davne 1955. godine. On je bio i pokretač klubova mačevanja, jiu–jitsua te drugih teškoatletskih sportova (boks, dizanje utega) u tadašnjem Teško Atletski Klub –Split.

Zatim je Maleš još dodao:

- Zapravo , najviše u spomen na njegov lik i djelo poklanjam veliki dio ovog materijala. On je bio jedan od onih koji je živio judo cijeli život. Sjećam se da mi se pred sam kraj svog života na jednoj kavi, gotovo plačnim glasom, obratio riječima «Neno, tako bih žarko želio da ovaj naš splitski i hrvatski judo dignemo na svjetsku razinu». Nedugo nakon toga nas je zauvijek napustio.

Nakon prisjećanja na Krželja, iz sjećanja je Maleš prizvao i svoje judo početke:

- Upisao sam se na judo i htio sam postati prvak Jugoslavije, što je tada, oko 1973. bio pojam za postati najbolji. Davor Vukorepa me zvao da dođem na judo. Nije mi se svidjelo baš, a kako sam bio malo «divlji», iz «divljeg» kvarta, onda bih pozvao prijatelje koji su trenirali judo da vidimo tko je jači. Ja bi njih onda «sredio» jer sam bio stariji i veći, a kako tad još nisam shvaćao principe juda i pravila, onda tek kada sam se upisao i počeo trenirati sam vidio što je zapravo judo.

Nažalost, zbog raznih situacija, koje kao tinejdžer, na početku srednje škole, nisam tad razumio, ostao sam bez prave prilike da ostvarim taj zacrtani cilj da postanem prvak države. U trenucima kada sam bio drugi ili treći junior u državi, govorili su mi da se nema novca da idem u Beograd na prvenstvo države, a kada su krenuli i obračuni unutar kluba, ostavljam se treniranja i to je to.

O životnim lekcijama kroz judo odmah će ispaliti jednu od svojih najdražih priča:

- Gledao sam borbu Voje Vujevića (do 71 kg), našeg najboljeg judaša, trećeg na svijetu 1981. na SP-u u Nizozemskoj, i Saše Šaponje. I ne može ga Vojo nikako baciti, a ovaj neka duga kosica, mršavko. I izgubi Vojo na kraju, a ja tužan jer je izgubio moj idol. Prošlo je sigurno 40 godina otad i ja u Zagrebu na Prvenstvu Hrvatske, i sjedimo Vojo i ja, gledamo neku borbu. Okrenem se, neki čovjek mi govori «Bio je wazari», ja njemu da nije i diskutiram s njim, a Vojo mi kaže: «Znaš li ti tko je taj čovjek? To ti je Šaponja.»

Ostao sam u šoku jer mi je on ostao u sjećanju kao prvi dobar judaš nakon «moga Vuje». Stariji čovjek, ne bih ga nikad prepoznao, možda bih i nastavio raspravu s njim, a bio je faca, trebalo je to pobijediti. Četrdeset godina imam Šaponju u glavi, dosadio sam i Voji više s pričom o toj borbi, a onda ga sretnem kad sam se najmanje nadao. Zbog toga mi je bilo jako drago da mi je Vojo rekao «Znaš li ti tko je to?». Najvažnija lekcija u životu kroz tu priču– treba cijeniti ljude i druga mišljenja. Nikad ne znaš s kim imaš posla u smislu kvalitete i dosega – priča nam Maleš.

Sebe će opisati kao osobu koja ima urođeni kodeks poštovanja:

- Cijenim ta imena, te velike ljude, legende našeg sporta. Jednog Obadova zaista cijenim, bio je praktički nepobjediv, znam što znači biti spreman.

Kada govori o treniranju i napretku spomenut će jedan segment:

- Dok sam bio trener puno smo radili u parteru, kada bi u prve tri sekunde morali ići na gušenje. Na treningu, ukoliko nisu uspjeli u prve tri sekunde, radili bismo ponovno. Zanimljivo je da od 100 judaša možda njih troje su to imali u sebi i išli su na to. Recimo, Ljubo Runjić je bio tu vrhunski, njemu nije trebalo niti brojati, već je odmah išao na gušenje.

Uz Ljubu, to su radili Marko Sentić, Saša Šafranić, Ivan Segedi, Dean Ilić... Ostali to uopće ne rade. Kao npr. u nogometu, netko slobodne udarce koristi vrhunski za golove, a ostalih 100 nogometaša uopće ne izvode iako bi možda mogli biti odlični ako usavršavaju. To je vjerojatno miks između zakona vjerojatnosti i osobnosti judaša. Žao mi je što svi nisu vrhunski – rekao je Maleš.

Zanimljiv pogled Neno ima na najveća imena i svoje idole:

- U judu sam od 1973. godine, a Vojo Vujević mi je bio i idol i trenirali smo, a ne pamtim da sam ga ikad bacio, on mi je broj jedan. Svjetski borac kojeg nikad nisam bacio.

Iliadis mi je savršen, Tmenov mi je bio idol, svojevremeno Lemiene, Nijemac Wieneke. Samo teško je, skoro nemoguće, izdvojiti par imena. Jer netko tko voli neki sport, kao što ja volim judo, kako će izdvojiti samo par imena kada ih ima na stotine fenomenalnih. Ima ih i puno koje pamtim po borbama, a ne po imenima, koliko god to ludo zvučalo poput Rusa iz «do 73 kg», Makarova. Njegova borba protiv Japanca Kanamarua u finalu Svjetskog prvenstva u Muenchenu 2001. godine, pa to je povijesna borba, sad se ježim kad se sjetim.

Po meni samo ograničeni ljubitelji nekog sporta mogu izdvojiti samo dva natjecatelja u tom sportu. Onaj tko iskreno voli taj sport ima širu sliku. Kao u glazbi. Osobno sviram tri instrumenta i onda ne mogu izdvojiti neku vrstu glazbe, sve me interesira. Od rocka i punka do klasike, u svemu ću naći nešto lijepo. Kao i u svemu u životu. To je možda i hendikep jer je nekad možda bolje da se čovjek fokusira na jednu stvar, ali eto, ja imam tu «nesreću» da imam široke horizonte i interese – vrlo zanimljivo je završio taj dio razgovora Maleš.

Što su judo i Japan značili u 70'im i 80'im godinama prošlog stoljeća svima vama koji ste trenirali judo i bili oko juda?

- Nisam bio u Japanu, imao sam prilike otići, ali mislim da sam sad u godinama kada me to više ne privlači toliko. Japan je uvijek bio pojam i sama riječ Japan nam je nekako davala energiju. Oni koji su bili realni, shvaćali su da ne mogu kopirati niti japanski način treniranja niti borbe. Oko japanskog pristupa judu ima taj jedan veo tajnovitosti i možda je čar u tome da je to tako i ostalo. Kada vidiš da je pet japanskih judaša postalo svjetskim prvacima, uvijek ostaje to pitanje kako su oni to uspjeli. To je jedan drugi svijet, cijenim ga kao takvog i takvog ga volim. Ne vjerujem da se može proniknuti u tajnu zašto su Japanci takvi kakvi jesu. Doživi ih i uživaj u njima takvi kakvi jesu i to je meni dovoljno.

Dok Maleš nije bio u Japanu, svi se nadamo da će dosta naših judaša i judašica otići iduće godine u Tokio.

- Zbog svega toga, Olimpijske igre u Tokiju 2020 su zaista «judaške Igre» i nakon cijele situacije s koronavirusom i pomicanjem Igara na 2021. godinu, još napetije sve to iščekujemo. Dok milijuni navijača čekaju početak nogometnih prvenstava, tako i mi, zaljubljenici u judo, jedva čekamo nastavak olimpijskih kvalifikacija, koje će dati priliku ovima koji malo zaostaju u utrci da se priključe i budu bolji – završio je Maleš s osmijehom i željama kojima se svi pridružujemo.